Spolno razmnožavanje vezano je uz niz nedostataka u usporedbi s nespolnim (partenogenetskim) razmnožavanjem. Na primjer, u partenogenetskim populacijama sve jedinke su ženke i mogu direktno dobivati potomstvo, za razliku od spolnih populacija gdje mužjaci (često 50% jedinki) ne doprinose direktno rastu populacije. Unatoč tome, spolno razmnožavanje je široko rasprostranjeno među mnogostaničnim eukariotima. Ova pojava je poznata kao “paradox of sex”, i najčešće se objašnjava jednom od dvaju teorija: (i) prednost spolnog razmnožavanja krije se u sprječavanju akumulacije štetnih mutacija, ili (ii) u boljim obrambenim mehanizmima protiv bolesti i parazita. Zasebno gledane, obje ove hipoteze uspijevaju objasniti seks samo u vrlo ograničenim uvjetima, koji nisu nužno prisutni u prirodi. Pluralistički pristup naglašava da oba ova faktora mogu djelovati istovremeno, te da se mogu međusobno pojačavati.

Ove ideje su istraživane kod slatkovodnih virnjaka Schmidtea polychroa. Spolni i partenogenetski oblici ove vrste ponekad se mogu naći u istom staništu, unatoč tome što partenogenetski biotipovi imaju veći fekunditet od spolnih. Rezultati eksperimenata nagovješćuju da ravnoteža između dva oblika razmnožavanja u ovom sustavu ovisi o više paralelnih faktora: infekcije prirodnim parazitima su češće kod partenogenetskih virnjaka, i vjerojatno su pojačane njihovim genetskim problemima. Uz ove rezultate, matematički model pokazuje veću vjerojatnost koegzistencije biotipova u strukturiranom staništu uz pretpostavku diferencijacije ekoloških niša.

Predsjednica HGD-a:
Dr. sc. Đurđica Ugarković, zn. savjetnica, IRB

Koordinatori predavanja:
Dr. sc. Ksenija Zahradka, zn. sur., IRB
Dr. sc. Krešimir Gjuračić, Pliva